Geopolitička maidanizacija Bjelorusije?

Od kada je stekla neovisnost koju je bjeloruski parlament proglasio 25. kolovoza 1991, Bjelorusija i nakon kraja hladnoga rata ostaje talac sukoba između Istoka i Zapada. Nakon ruske aneksije Krima taj sukob poprima novu geopolitičku dimenziju s proširenjem Europske Unije i NATO-a prema zemljama Istoka. Od izbora predsjednika Aleksandra Lukašenka 1994. Bjelorusija je izolirana na međunarodnoj sceni, osim u kontekstu svojih posebnih odnosa s Rusijom. Zapadno javno mnijenje percipira Bjelorusiju kao sovjetsku autokraciju, a predsjednika Lukašenka neki mediji nazivaju „posljednjim europskim diktatorom“.

Na gospodarskom planu Bjelorusija ostaje znatno ovisna o Rusiji i njezinim energetskim resursima, a 1997. potpisan je sporazum „Unije Bjelorusije i Rusije“ kojemu je svrha stvaranje jedinstvene države uz istovremeno omogućavanje dvjema zemljama da zadrže nacionalni suverenitet. Kao aktivna članica Zajednice neovisnih država (ZND) od 1991. Bjelorusija kompenzira teške odnose s Europskom Unijom okrećući se Bliskom istoku (Sirija, Iran…). Aleksandar Lukašenko 19. ožujka 2006. treći je put izabran za predsjednika Republike Bjelorusije, nakon što je te predsjedničke izbore obilježene uhićenjima oporbenih kandidata međunarodna zajednica ocijenila prijevarom. Nakon ovogodišnjih kolovoških izbora obnašat će svoj šesti mandat.

Neutralnost Bjelorusije
i ruska igra „tampon-zona“

Bjelorusija je zemlja s oko 9,5 milijuna stanovnika, pretežno pravoslavna, između bivšega sovjetskog bloka (Bjelorusija je bila dio SSSR-a) i Europe. Susjedne su joj Litva i Latvija, Poljska na zapadu, na jugu Ukrajina, a Rusija na sjeveru i istoku. Tri države, dakle, pripadaju Europskoj Uniji i NATO-u. Također treba imati na umu da je riječ o „državi enklavi“, landlocked country, bez izlaza na more, što je s vremenom utjecalo i na oblikovanje stanovite „geopolitičke klaustrofobije“.
Geopolitička geneza Bjelorusije ne može se razumjeti bez sagledavanja njezine burne povijesti, kako to ističe Anne-Marie Goussard. Od srednjeg vijeka Bjelorusi su bili privrženi Ukrajini, Velikom Vojvodstvu Litvi, zatim „Republici dva naroda“, stvorenoj 1569, koja je obuhvaćala Litvu i Poljsku. Potkraj 18. stoljeća carska Rusija pripojila je današnju Bjelorusiju, a zemlja je doživjela privremenu državnu neovisnost 1918. Nakon rata između Poljske i mlade boljševičke Rusije sukobljene strane podijelile su zemlju ugovorom iz Rige (1921). Na području Bjelorusije silno su se osjetile strašne posljedice Drugoga svjetskog rata. Godine 1945. Bjelorusija je, unutar sadašnjih granica, integrirana u SSSR te dobila mjesto u UN-u. Zastava tog malog naroda svjedoči o burnoj povijesti: slična je litavskoj zastavi. Bijeli konj na crvenoj pozadini (vytis) službeni je grb Bjelorusije 1918. (nakon propasti carske Rusije) i između raspada SSSR-a 1991. i dolaska Lukašenka na vlast 1995, a simbolizira za Bjeloruse demokraciju i neovisnost od ruske dominacije. Međutim, vytis je zapravo bio povijesni simbol Velikog Vojvodstva Litve, koje je nekada ujedinilo Litvu i Bjelorusiju. Podsjetimo da je Kalinjingradska enklava, između Poljske i Litve, nedaleko od Bjelorusije, sastavni dio Rusije. Postoje dva konkretna pitanja: bjeloruska nuklearna elektrana nekoliko desetaka kilometara od Vilniusa, litavske prijestolnice, i Suwalkiju, strateško područje između Kalinjingrada i Bjelorusije.

Politolog Saad Idrissi ističe da je specifičnost geografskog položaja Bjelorusije odredila njezinu geopolitičku ulogu tampon-zone. Naime, on naglašava kako se „u istom razdoblju Rusija suočila s četirima velikim invazijama: Švedske, koja je bila u savezništvu s Poljskom, Turske na jugu i Francuske, preko sjeverne europske ravnice; zatim Njemačke u dva navrata, preko Poljske i Ukrajine. Tri su čimbenika spasile Rusiju: prvi je bio udaljenost koju je svaki okupator morao prijeći da bi stigao do središta Rusije, udaljenost koju je stvorila vitalna ruska tampon-zona. Drugi su bile duge i teške zime, što su otežale opskrbu hranom, putovanja i preživljavanje. Treći su bile masovne, iako slabo obučene snage, koje je Rusija mogla uspostaviti povlačenjem prema Istoku.“ Ruski predsjednik Vladimir Putin nazvao je pad Sovjetskog Saveza najvećom geopolitičkom katastrofom u povijesti. To se svakako odnosi na rusku povijest, jer su Ruskoj Federaciji oduzete ključne tampon-zone. Naime, baltičke zemlje integrirale su se u NATO, a u Ukrajini se dogodila politička i nacionalna revolucija koju Moskva drži prozapadnim ustankom organiziranim izvana. U kontekstu takve posthladnoratovske geopolitike tampon-zona, kada bi, hipotetski, nakon ukrajinske emancipacije od Moskve, američke snage okupirale Bjelorusiju, mogle bi izravno ugroziti samo geopolitičko srce Rusije (Smolensk, grad koji je bio duboko unutar sovjetskog teritorija, postao bi pogranični grad). S druge strane, da su ruske snage preuzele kontrolu nad Bjelorusijom i rasporedile se na zapadnu granicu, bile bi u mogućnosti izravno prijetiti Poljskoj, a samim tim i ostatku Europe. Uostalom, ograničene američke snage već su bile raspoređene u Poljskoj, što bi moglo odvratiti Rusiju ili dovesti do općeg „velikog rata“. Zbog toga je neutralnost Bjelorusije uvijek bila veoma važna za NATO. Oscilirajući između Rusije i Zapada, predsjednik Aleksandar Lukašenko nastojao je balansirati između ta dva geopolitička pola i utjecaja, strogo nadzirući unutarnju politiku i zastrašivši političke neprijatelje.

Većina analiza i mediji na Zapadu interpretiraju bjelorusku krizu na binarni način: je li na djelu obojena prozapadna liberalna revolucija ili je riječ o istinskom narodnom nezadovoljstvu i želji za smjenom vlasti? Ali stvari su složenije kada je riječ o dijelu bjeloruske oporbe iz Rusije, koju bjeloruska vlada stigmatizira i koja je najavila uhićenje paravojnih snaga zaposlenih u velikoj kompaniji Wagner. Riječ je o ruskoj privatnoj vojsci, kojoj je cilj destabilizacija predsjednika Aleksandra Lukašenka. Prema tom scenariju Lukašenko je zapravo pokrenuo okretanje prema Zapadu prije nekoliko godina, a odnosi s Kremljem nedavno su bili najniži. No osim te podzemne političke ruske priče, današnja unutarnja politička kriza ima endogene uzroke – režim sada odbacuje većina stanovništva, uključujući i njegove tradicionalne pristaše među pukom. Posljednji potezi predsjednika Lukašenka u svrhu očuvanja vlasti po svaku cijenu te neriješeno pitanje korupcije znatno su narušili Lukašenkovu popularnost stečenu u prošlosti.

Unatoč brutalnoj represiji prema oporbi, Lukašenko je i dalje ostao taj koji je pomogao ograničiti šok tranzicije i porast društvene nejednakosti, toliko snažnih u susjednoj Rusiji i istočnoj Europi. U prvim godinama njegove vladavine socijalni pakt bio je jasan: ekonomski razvoj u zamjenu za političku lojalnost. Štoviše, suočen s rastućim pritiskom Rusije, koja želi osigurati potpunu kontrolu nad svojim „bliskim strancem“, bjeloruski predsjednik nastojao je provoditi multipolarnu politiku. Kako bi osigurao stratešku autonomiju zemlje, Lukašenko se zbližava s Turskom i Kinom, ali i otvara Europskoj Uniji. Sankcije zbog nepoštivanja ljudskih prava ukinute su 2016, u zamjenu za puštanje posljednjih političkih zatvorenika, a u svibnju 2020. potpisan je prvi sporazum o vizama između Minska i Bruxellesa. Na unutarnjem planu službeni politički diskurs doživljava zaokret, nastoji se istaknuti razlika od „ruskog velikog brata“ promicanjem bjeloruskog identiteta utemeljena na nacionalnom jeziku, čija uporaba, ipak, ostaje manjinska. U međuvremenu Lukašenko se diskreditirao na međunarodnom planu tijekom epidemije COVID-19, rugajući se bolesnima i tvrdeći da je za obranu od bolesti dovoljna čaša votke. Društveni ugovor koji je predložio Lukašenko više ne zadovoljava stanovništvo, koje sada njegov autokratski režim proglašava glavnim izvorom nestabilnosti i stagnacije životnog standarda.

Iako usporedba s ukrajinskim scenarijem iz 2014. nije isključena, trenutna situacija širenja masovnih prosvjeda diljem Bjelorusije više nalikuje na revoluciju boja koja je 2018, sa širokim pristankom naroda, uspješno smijenila korumpiranu i autoritarnu vladu Armenije. U sadašnjoj općoj mobilizaciji nema podjele između obrazovane, urbane i liberalne srednje klase te proruskih i konzervativnih narodnih društvenih slojeva. Lukašenkov se režim sada suočava s većinom pučanstva, koje se više ne boji, dok se čini da je njegova budućnost ugrožena jer se povećava broj ostavki u državnim tijelima u provođenju zakona. Nepoznanica je i buduća reakcija Kremlja, koji, unatoč Putinovoj izjavi da će dati izravnu potporu Lukašenku u slučaju „zapadnog upletanja u unutarnji sukob“, igra u najmanju ruku dvostruku igru. Suprotno raspoloženju tijekom revolucija boja u Ukrajini ili Gruziji, bjeloruski prosvjednici uglavnom nisu neprijateljski raspoloženi prema Rusiji. Međutim, pristanak na svrgavanje Lukašenka bio bi vrlo rizičan za Vladimira Putina. Iako bjeloruski predsjednik nije dovoljno discipliniran u očima Moskve, on joj ostaje posljednji regionalni saveznik. Nadalje, svrgavanje autoritarnog režima u „bratskoj“ zemlji moglo bi se negativno odraziti za Kremlj, koji se i sam suočava sa sve žešćim protestima, ali i otvoriti novu frontu prodora Zapada na području ruskog geopolitičkog predvorja „bliskoga stranca“.

Neizvjesnost ruskih poteza

U kontekstu posljednjih zbivanja i trajnih prosvjeda protiv Lukašenka očito je da je Putin sada spreman poduprijeti bjeloruskog predsjednika, uključujući i vojnu pomoć, u slučaju zapadne intervencije. Potpora sa Zapada prosvjedima protiv Lukašenka mogla bi se pretvoriti u vojnu intervenciju iz država NATO-a bliskih Bjelorusiji, Poljskoj i baltičkim zemljama. Na taj bi način Sjedinjene Države iskoristile priliku da ponovo uspostave utjecaj u regiji.
To opravdava činjenicu da ga je ruski predsjednik Putin, koji se dosad činio nezainteresiranim za Lukašenkovu političku budućnost, sada spreman podržati, ali za tu potporu i Minsk bi platio određeni danak. Naime, to bi Minsk moglo koštati neutralnosti, odnosno moglo bi značiti izravno priključenje Bjelorusije Ruskoj Federaciji. Moskva je upravo najavila, i to za blisku budućnost, razmještanje taktičkih raketa kratkog dometa Iskander-M, s konvencionalnim i nuklearnim naoružanjem, na granice Bjelorusije, spremnih intervenirati u slučaju NATO-ova napada. Ruska vojska čak je dala do znanja da se i nadzvučne rakete mogu pridružiti u slučaju potrebe. Predviđa se i uporaba raketa Kinjai zemlja – zemlja, koje nosi Mig 31s. Za sada je riječ o prijetnjama i demonstraciji snage, što itekako omogućuje Putinu da pokaže strateški interes, ali i da se razmeće nadmoći takvih raketa protiv konvencionalnog oružja američkih zračnih snaga. Analitičar Renaud Girard ističe da, na temelju iskustva ruske aneksije Krima i Donbasa iz ljeta 2014, Putin neće izravno vojno intervenirati u Bjelorusiji, ali da uvijek ostaje mogućnost „hibridnog ratovanja“.